Odlomak iz predgovora.
У ери брзих промена и технолошког напретка, уметност и књижевност остају стубови који нас подсећају на нашу заједничку људскост и дубоке емоционалне везе. Кроз њихову моћ трансформације, ми не само да изражавамо своје индивидуалне приче и идеје, већ градимо мостове међу различитим културама, подстичемо емпатију и продубљујемо разумевање света око нас. У овом светлу, манифестација Дан Раше Попова постаје место саборности, славља, као и сведочанство о важности уметности као покретача промена и извору инспирације за све нас.
Нека овај зборник манифестације буде извор инспирације и подстрек за младе нараштаје да сањају још веће снове и стварају још богатију стварност. Кроз овај зборник ће Рашин дух засијати још јаче, подсећајући нас на важност стваралаштва, културног развоја и интелектуалног напретка друштва у целости.
Хвала вам што сте део овог путовања
Živko Ugrenović,
predsednik Udruženja građana „Raša Popov”
Iz Predgovora
Knjiga Mokrinski čarobnjak predstavlja izbor iz intervjua koje je Raša Popov davao u dužem vremenskom periodu, počev od sada već davne 1986, do smrti 2017. godine. Popov u intervjuima govori o različitim temama, pre svih o svom televizijskom iskustvu i radu na radiju, zatim često priča i o detinjstvu i o Beogradu u koji se preselio kako bi završio studije književnosti, ili o svom stvaralaštvu, ali i o položaju umetnika u tadašnjoj Jugoslaviji i kasnije u Srbiji.
Stiče se utisak da je Popov voleo da priča o svom ličnom, ali i o javnom životu. Osim toga, često je pričao anegdote koje ga nisu uvek predstavljale kao uspešnog i sposobnog čoveka. Da li je na ovaj način želeo da se približi običnom čoveku koji voli njegove knjige ili je prirodno bio skroman, to ne znamo, ali znamo da je uspeo da nam sebe opiše dovoljno da imamo utisak da ga poznajemo. Pored ličnih anegdota, mnoštvo priča i pričica o Beogradu doprinelo je da nam i vreme u kome je živeo i stvarao bude još draže. Takođe, vidimo da Raša Popov ume i da primeti najsitniju pukotinu u društvu, da mu pogled ne skreće sa malog čoveka i da on često govori u njihovo ime. Verovao je u moć smeha i humora te deluje da je upravo humor bio njegov kišobran kojim se štitio od iskvarenog i halapljivog društva.
Bojana Popović
„Poštovana deco” – tako je nekada davno počinjala dečja budilica na Radio Beogradu, koju je uređivao Duško Radović. Tim pristupom dečjem narodu, posvećenošću, poštovanjem i sveukupnim stvaralaštvom, veliki pesnik je u najmanju ruku izjednačio stvaralaštvo za decu sa stvaralaštvom za odrasle. Vrsni majstor pametnog stiha znao je da u malim odelima rastu veliki ljudi i da im treba obezbediti sve uslove kako bi bili bolji, pametniji, pismeniji. Vrata saznanja bile su televizijske emisije: Poletarac, Dvogled, Na slovo, na slovo, Neven, Muzički tobogan, Kockica, Detinjstvo, Hajde mi pokaži, Fore i fazoni. Otvorena enciklopedija u svakoj kući. A manifestacije za decu: Majske igre, Zmajeve dečje igre, Limske večeri dečje poezije, Nevenov festival dece pesnika, Festival humora za decu u Lazarevcu, Dečje carstvo bile su riznice darovitosti i staze sreće. Duško Radović je produžio stazu sreće koju je započeo Jovan Jovanović Zmaj i pošteno se odužio dečjem svetu. Istu tu stazu, kasnije su nastavili LJubivoje Ršumović, uz svestranu pomoć Branka Thopića, Dobrice Erića, Mike Antića, Dragana Lukića, Božidara Timotijevića, Desanke Maksimović, Pere Zupca, i naravno, nezaobilaznog sveznalca Raše Popova.
Iz Predgovora
Kada izgovorimo ime Raša Popov, odmah nam se u mislima javlja odrednica „dečji pesnik“. Međutim, ako i letimično pogledamo bibliografiju „mokrinskog čarobnjaka“, kako su ga kritičari najčešće zvali, uočavamo da je Popov napisao mnogo više stihova posvećenih odraslima. Objavio je ukupno deset zbirki pesama za odrasle, koje su, nažalost, ostale skrajnute iza njegovog dragocenog televizijskog rada i stvaralaštva za decu. Poeziju je shvatao kao poseban svet koji nije svet realnosti, te zbog toga pesnik nije nužno morao da prati dešavanja i događaje u stvarnosti. Verovao je da poezija ima potpunu autonomiju od stvarnosti i da pesnik treba da oduhovi grubi svet i otkriva nove svetove: Najstravičnija je i stužena baš lirika jer ostaje na mukama neizvesnosti, nikad ne nađe sunce, sva su sunca zla, uvek ona traži novo sunce, nikad ne može da vidi svoj cilj, da ga epski prikaže. U lirici u kojoj se samo pita ima akrobatske draži jer tu se visi samo nad ponorom. Pesnici traže svet, i kad ga nađu pesnici su.
Iz Predgovora